Dugo sam ja pomishljala na to d pishem blog... moje drugarice to rade, pa neke bar... ali uwek me je mrzelo... ali onda... steglo me neshto...doshla knedla u grlo... strah,, tuga ,smeh, bes, ljutnja.... swe se nekako skupilo... znala sam d hoce... moralo jednoga dana... toliko toga se desilo a ja nisam mogla nikome d kazem...

   Wolite nekog, barem mislite... onda slushate druge, daju wam sawete onako reda radi... ni oni ne znaju shta gowore... wi labilni, pa da... zena je najslanija kada woli.... i oni wam kazu tako par stwari, wi pomislite: da moj ziwot je wec u haosu, mozda oni znaju... na kraju shwatite d oni nisu imali pojma... d su was slagali..... gurnuli na liticu...  ups! korak do dna... i sad... plach, tuzne pesme i ne mozete nikog da okriwite,,, nemate prawa.... neke tamne ochi was chekaju... da was powrede... nikome ne werujete... znate d nema smisla swe to...

 znam, da swo owo moje pisanje i owe tri tachke zbunjuju...pa, da ja sam takwa...

 Desilo mi se neshto shto nisam ni sanjala d ce mi se desiti... i od tad kao d swe ide nizBrdo...tone... ja samu sebe ne razumem... radim stwari u inat sebi... ljuta sam na sebe jer sam dozwolila nekome  nije wredan, da udje u my life i d me sjebe (prostite na psowci)... powredjujem ljude, pricham priche koje su preprichane wec milion puta... goworim o planowima u koje ni sama ne werujem... ljutim se za sitnice... zatwaram se... neko ko mi je bio najblizi me je izdao... kao d nije bilo dowoljno toge swega... ma, ja sam dala zmiji d me ugrize... ne jednoj, wishe njih... i nzm sad shta kukam.... znala sam, nisam htela da priznam ali sam znala... unishtice mi iluziju, pustice me samu u surowu realnost a onda ce tu surowu realnost uchniti josh surowijom... pa, da... onako zajednichki su to uradili....